Krajnje vrijeme.

pošto sam trenutno malo ljuta, i takva sam otvorila ovaj blog; neplaniram imenovati nikoga, jer to ne smetram kulturnim, pisat' ću o svemu što mi naumpadne, što imam za reći nekome, šta imam za reći o svijetu, o svakom danu što dolazi.

23.01.2015.

''dvoje bez ponosa''

https://www.youtube.com/watch?v=fNtcULeoUY0 ujutru doručak mi postaviš, uveče kažeš da ćeš sutra da me ostaviš, pakuješ se, kreneš al' se vratiš, kad kreneš da me psuješ ne znaš stati, i psovke krenu ko' oluje, urlamo ko' ludi, pa nas cijela zgrada čuje; i poslije bude nas sramota, od komšiluka od sebe, onda svako svoja soba; i onda satima smo hladni, u stanu zajedno a kao da smo sami, i srce postane ko' beton, u trenu kad nam više ništa nije sveto; al' opet neka sila jako nas veže, i dvoje mnogo što griješe, i opraštamo neoprostivo, u slavu Boga što je spojio nespojivo Lijepo Deniro kaže... ''Ružne riječi kažu idi, srce kaže da ostanem; ubijaju me ove svađe, duša se cijepa kad te vidim kako plačeš...'' Je li ti se cijepa duša? Je li jebo te znaš šta je duša? Nismo mi dvoje bez ponosa. Mi smo dvoje sa previše ponosa. Tvoj je problem što nemaš muda da mi u facu kažeš neke stvari, moj što ne znam da odustanem. I neću da odustanem. I dalje mislim da si vrijedan. Haosa, sranja, hiljadu i jedne ružne riječi, milion i jedne lijepe. Svake svađe, pa najslađeg pomirenja. Znam da me provociraš što sam ti slatka kad se ljutim. Znam da imaš čudan humor, al' opet ne znam da ne pizdim, jer od tebe očekujem isključivo ozbiljnost. Ja te gledam kao takvog, zašto ti sebe ne smatraš takvim? Zašto se bojiš? Ja se ne bojim. Pokazaću ti lakši put da zametnemo strah i ružne riječi. Obećavam. I ja sam se nekada mnogo bojala. I danas se bojim, ali ne onoga što ti. Sad bih te nazvala, vjeruj mi. Ali želim da ti to uradiš prvi. I ne, nisam ti ja jedna od onih koja nema muda da se javi niti nazove, i kojoj je to neophodno da bi se čula sa momkom, ali red je takav, ti si sinoć urlao na mene, a nisam kriva. Danas pročitah da kada je mrak trebaš pronaći zvijezde. Ti si moja zvijezda. Ja sam trenutno mrak. Znam gdje si. Nađi me. Obasjaj. Usreći.

20.01.2015.

opći haos

Slomljena. Odbačena. Haotična. Ipak nisu presušile. Još ih imam. Neka, bar znam da se na nekoga mogu osloniti. Biće bolje. Mora biti. Poslije dobrog može dći loše, ali poslije lošeg - vakat je na dobro, ako Bog da inšalah.

13.01.2015.

babygirl

Eto, ja njemu sinoć u smsu pošaljem user name i pasword i sad ja pojma nemam da li je on ovdje uopće ulazio. Nevermind, samo me zeza namjerno. Što mu sinoć nisam mogla pročitati sve? Zato što me je stid. Mrzim što me je stid mojih emocija i što se bojim da neće ismijati ono što ja svim srcem osjećam. Mrzim strah. Ali ga osjećam. A protiv onoga što osjećam nikada nisam htjela ići, jer znam da je to slijepa ulica. Na kraju bezdan, zid, mrak, jebeni bol. Volim onu nijansu njegovih smeših očiju. Njegov slatki kez, i zube koji me stalno grizu. Volim njegov smijeh, svim srcem volim njegov smijeh. Volim ono njegovo šanersko ''što'' i ''đe si to'', koja ironija. Volim kada me budi na fakultet onda kada on uveliko može spavati. Volim kada za dobro jutro vidim njegovo ime na dspleju mobitela i čujem njegov glas. Volim što je puuuuuno veći od mene. Možda i njega volim, ne znam. Nemam pojma više šta ja to zapravo osjećam prema njemu. Ali znam, pouzdano, da divno utiče na mene. Hahhahahahhhahha, kad god želi da mi objasni neku moju reakciju, priča kao da ja imam 5 godina, ili sam dobila kinder jaje, pa pojedem jednu polovinu, pa sakrijem igračkicu u džep, pa pojedem drugo pola, a tek onda pogledam igračku i budem najsretnija na svijetu; ili me mama vodi u prvi dan prvog razreda, u osnovnu školu, i kada mama ode kuće, ja se izgubim, i samo gledam oko sebe, i šta se to zapravo dešava, a ništa ne shvatam. Kako god, curica sam.

12.01.2015.

.

Upravo pričamo na telefon i on meni sad tersa jer je mene stid da mu čitam sve ono što ja njemu zapravo napišem. Kako i ne bi, kada mu zaboga pišem srcem, svakom emocijom koju posjedujem?! Kako da pročitam da se ja možda brukam time što zapravo mislim da vidim neku njegovu emociju koja vjerovatno ni ne postoji, možda i postoji - ne znam, a možda sam ja samo zaslijepljena, i vidim samo nešto što želim da vidim. Ne znam. Isuviše je komplikovano sve ovo. Isuviše sam zbunjena, a silno se trudim ne biti. Jeste Taki, i dalje mislim da si ti taj. I dalje te želim pored sebe, biti ti djevojka. Ali ne želim ništa manje od toga, ne pristajem. Znam koliko vrijedim, koliko mogu da ti pružim i da dam. I šta bi mi bio. I kakva bih bila prema tebi. Koliko cijenim svaku sitnicu od tebe, ništa veliko ni ne tražim. POŠTOVANJE, kao prva i najbitnija stavka. Prvo me poštuj. Želim se osjećati sretnom i kao da sam možda nešto posebno u tvom životu, posebno dijete od dvadeset godina koje ima čak tri kad si ti tu. Uzmi ili ostavi. Nadam se da se vidimo u skorije vrijeme. - - - - - Možda sam te poželjela.

10.01.2015.

Zvijezda Danica

''Dođi ove noći do mog gnijezda, nabrat' ću ti puno krilo zvijezda, samo mi pokaži rukom koje, i biće, biće samo tvoje...'' Ja sam je proglasila našom pjesmom. On samo kaže da bi mi ubrao i Mjesec, ne samo zvjezdice. I jednom rečenicom moj svijet dobije obrise, i dugine boje, i nacrta mi najljepši osmijeh na svijetu, i moji obrazi se zarumene u milisekundi izgovorene rečenice, i postidim se kao curica. Kaže da se ponašam kao da su mi četiri godine, ja kažem da je on kriv zato što podjetinjim. Kaže da sam čudna, ja pitam iz kog razloga, on mi kaže da voli to kod mene. Kaže da se smijem tako da se ori cijeli grad, a ja znam da on voli kada se ja smijem. Kaže da moram da spavam, i ja moram da spavam, jer volim da ga slušam. Kaže da sam njegova mala mekana beba od četiri mjeseca koja bi se samo nosala i mazila i ljubila, ja mu kažem da je i on moja beba. Kaže da sam emotivna, ja kažem da je on moja mirna luka i moja sigurnost. Kažem da sam sretna, i hvala dragom Allahu na tome. :)

09.01.2015.

moje malo čudo.

Sretna. Presretna. Ljepša nego ikad. Hvala ti Taki, bebo. Hvala ti dragi Bože. I bi nam decembar onakav kakav poželjeh, dragi Bog je bio uz nas, i amin da nas uvijek čuva i bude uz nas. Bi pregršt zvijezda te noći prvog poljupca nad Grbavicom. Nedavno prije te presudne noći, pričao mi je o njima, znao je za moju opčinjenost istima, i koliko ustvari volim zvjezdice čim imam četiri i istetovirane. ''Fascinantno'', bezbroj puta sam ponovila, i po prvi put odvratila pažnju sa njega i njegovog lica da bih posmatrala. Dok sam se ja divila zvijezama na nebu, on je gledao mene i divio se onim u mojim očima. Onda mi je pričao o tome kako to tačno moje oči izgledaju kada ja njega gledam, kako imam male sjajne zvjezdice, i kako bi volio samo da ima kameru u tom momentu da snimi pogled kojim ga gledam. Kako i ne bi, nikada nikoga tako nisam gledala. S toliko poštovanja, divljenja, nevinosti, iskrenosti, želje, ljubavi čak. A onda nikad nikog u svom životu nisam iskrenije poljubila. I sa više stida i emocija. On je taj. Ja znam. Moje srce zna. Hiljadu i jedan otkucaj srca, kad me pogleda. Milion i jedan osjećaj - kad me poljubi. S njim sve ima smisla. Sjediti po 4 - 5 sati na hladnoći, na Vilsonovom šetalištu ili pored fontane, na -20 stepeni, samo da bismo što duže bili zajedno. Imati određenu klupu gdje sjedimo. Imati omiljene slatkiše, i njegova fasciniranost time što uvijek imam nešto slatko kod sebe haha. Njegov osmijeh koji meni na lice stavi osmijeh, njegova ruka oko struka da ne da ni vjetru da mi priđe, onaj osjećaj kada se gledamo koji ne bih mijenjala ni za šta na ovome svijetu. Uliva mi osjećaj sigurnosti koji nikada prije nisam imala. Moj mir. Najdraža pjesma. Najljepši zagrljaj. Najdraži dodir. Najslađi poljubac na svijetu. Uzdah. Sreća. Zvijezda.

15.12.2014.

feeling blessed.

Mislim da sam se zaljubila. Nakon toliko godina. Onako iskreno, ko' dijete. Imam sasvim novu nijansu očiju, one moje male svjetlucav zvijezdice u zjenicama su tu nakon toliko godina. Izgubih ih nekad davno, negdje usput, negdje u izgubljenim basamacima, davnih djevojačkih nevinih snova. Al' zasješe opet, novom snagom, novim nurom. Primijetih promjenu i na obrazima. Rumeni su, stidim se svake njegove riječi, i sve mi to daje novu dimenziju i draž. I osjećam se ko' nikad u životu. Zahvaljujem se dragom Bogu, mojim anđelima što me čuvaju i paze, i što me nikada ne ostavljaju samu. I ne, nisam se zaljubila u njegov izgled, mada je sve što oduvijek želim od jednoga muškarca. Niti u njegove riječi, kojima ima mana, ali mi to ne smeta ni najmanje. Niti u štit kojim me je zaklonio od drugih ljudi, od bola, od tuge, i kad plačem - s njim se kroz suze smijem. Niti u našu klupu. Niti u naše duge razgovore. Zaljubila sam se u pogled kojim me gleda. Kojim mi kazuje sve što uporno šuti. Kojim mi kazuje šta misli, šta osjeća, šta želi. Kojim mi kazuje da me je čekao, kao i ja njega. Kojim mi kazuje da su se u meni skupile sve njegove želje, htijenja, sve ono što mu odgovara i uklapa se tu gdje treba, tačno ondje gdje treba. Ovaj put, bez srkleta, strepnje, puštam vrijeme koje sam sa svakim drugim mrzila, da mi bude prijatelj; i odlučujem čekati da ovo bude tačno ono što nam oboma prijeko treba. Da nam oboma ovaj decembar i nova godina donesu najljepše momente života. Amin.

25.09.2014.

25092014

Danas sam neraspoložena, ljuta, ogorčena. Nije do vremena - jer mi se baš slaže sa raspoloženjem. Nije do mene lično, jer sam ja uvijek u životu bila ta koja se trudila svima pomoći, olakšati i slično. Samo sam negdje usput, u svemu tome, izgubila svoj osmijeh, a sad ga želim nazad. Znam da ovo malo ružno zvuči, al' počela sam jednim dijelom mrziti ljude, i nervira me nečije prisustvo blizu mojega kada sam ja ovako ''divno'' raspoložena. Nervira me kad me neko gleda, kad priča, kad me ispituje gluposti po 5000000 puta na dan, kad nema pojma o životu, al' priča, samo nek se priča, ma ja. Ne ogleda se pamet u tome koliko možeš pričati, nego koliko smisla ima u onome što kažeš i koliko je to tačno. Treba mi more. Dugo sam mrzila jednu osobu kada mi je to rekla. ''Treba mi more''. Mislila sam da vrijeđa moju inteligenciju time, i htjela sam mu vratiti za to što mi je rekao svim silama. Sad i meni treba more. Ili planina, šuma, neka garsonjera, samo da je prazna, da sam sama tu na par dana, da se vratim na kolosijek normalnog. Da se naspavam, odmorim od ljudi, ''ispričam se sama sa sobom'', odlučim šta i kako dalje.

24.09.2014.

izduvni ventil.

Šta reći o ljudima, u nekim kratkim crtama, a pogoditi samu srž svega? Opterećeni su drugim ljudima, svojim bivšim vezama, bivšim vezama svojih partnera, tuđim mišljenjima, stilovima, ko je s kim, kad je, gdje je. Čemu? Ne mislim da sam ništa manje žena ako nisam svela cijeli život na tračanje, i ništa manji čovjek ako ću ti prije pružiti ruku da pomognem, nego jezik da te otračam. Nekad me se sve i svašta doticalo, sve me povređivalo, bila sam emotivna, stalno plakala. Više me se ništa ne tiče. I hvala Bogu na tome. Imam neki svoj način funkcionisanja, moje rutine, brinem se za sebe, svoj fakultet, prijatelje, sestru. Prije sam se pitala ''čemu toliki hejt sa svih strana kada sam ja u pitanju''? Sad me ni to ne zanima. Raspitivala se ko ružno govori o meni i onda pravila budalu od sebe svađajući se sa maloumnicima kojima je riječnik ograničen kao balkon. Jedna dama se ne raspravlja, ne pravi budalu od sebe, i slično. Ne dam na sebe, I don't give a fuck ''ko je, kad je, šta je, s kim je, koliko je''. Have a nice life.